Blog

Bara, ja bi na Soču iduće godine, kaže Aida na povratku s Dolomita prošle godine. Do tada sam imao neke planove, u glavi mi se nekako vrtili vrhovi Jalovec, Mangart, Prisojnik… ali triba napravit i društveni izlet na ovo prekrasno mjesto. Izbor je pao na Malu Mojstrovku s prijevoja Vršič, nekako po priči najlakši i najpristupačniji vrh u dolini Soče.

Sljedeći dan je bila kiša u najavi pa smo otišli do Tolminskih korita, slapa Boka i ratnog muzeja u Kobaridu. Nekako je nezamislivo da je ovaj raj na zemlji bio jedan od najvećih frontova u Prvom svjetskom ratu gdje je poginulo preko milijun ljudi.

Sljedeći dan je osvanuo sunčan i krenuli smo prema Vršiću. Tu smo se razdvojili u dvi grupe. Dio se uputio sjevernom stranom, feratom Hanzovom poti, a dio normalnim putem (čitaj 80 % sipar) preko vrata Mojstrovke. I jednoj i drugoj grupi se nekako odužio uspon, ali se isplatilo. Na vrhu su nas dočekala naša tri člana koja su išli južnim putem i tri ovce (lako je njima, imaju 4 noge). Odmor, marenda i uživanje u pogledu. Ne zna se na koju stranu je lipše. Zapadno Mangart, južno Jalovec, sjeverno Karavanke, a malo jugoistočno se ponosno izdiže Triglav. Nakon spusta zaslužena okrepa u Tičarjevom domu (veeeeliko hvala domaćinu na pomoći pri parkingu) i polazak prema Bovecu. Večera, mala šetnja gradom i odlazak u dom na noćenje.

Ujutro polazak kući, umorni, iscrpljeni, ali ispunjeni zadovoljstvom nadajući se da je ovo bio prvi od mnogobrojnih izleta u dolinu Soče. Aida, iako je imala ideju, ovaj put nije mogla ići zato izlet u ovu dolinu treba ponovit dogodine.