Produženi vikend s dobrom vremenskom prognozom i još boljom ekipom iskoristili smo za društveni izlet na Visočicu. Na putu prema smještaju smo posjetili Titov bunker u Konjicu za koji imate naše preporuke vidjeti najstrože čuvanu tajnu bivše države i upoznati simpatičnu voditeljicu ture.
No, vratimo se mi u sadašnjost gdje su nas prijatelji iz PD Planine srdačno dočekali. Oni su i glavni krivci što se mi sve češće vraćamo na Visočicu jer kod njih nam je kao kod kuće.
Nas 21 uz prijatelje iz Bedalova i Malačke, na čelu s našim Barom krenuli smo prema vrhu Vito. Bilo je tu onih koji su sumnjali u vlastite sposobnosti, ali Bara je, ka pravi vodič, namistia tempomat tako da su nas noge same nosile čak i onda kad je bilo poprilično strmo. Svaki novi korak je otvara predivne vidike proljetne planine. Tako smo laganim tempom stigli do vrha Vito uz vjernu pratnju našeg čuvara na 4 šape. Nastavili smo dalje grebenom preko Velikog brda. Hrabro, ali istovremeno i oprezno jer greben ne oprašta greške i stigli sve do Drstva. Na tom putu nijednu ovčicu nismo uznemirili samo smo otkrili da pojedini članovi mogu preuzeti pastirske uloge.
Povratak u smještaj, Renatina spiza , Rudićeva gitara i pisma začinili su jedan lipi dan.
Sutradan smo se teška srca rastali od naših domaćina. Utjehu smo putem našli u Sarajevu, ništa bez Celtic puba i pite ispod Saća.
Svaki novi korak je otvara predivne vidike proljetne planine. Tako smo laganim tempom stigli do vrha Vito uz vjernu pratnju našeg čuvara na 4 šape. Nastavili smo dalje grebenom preko Velikog brda. Hrabro, ali istovremeno i oprezno jer greben ne oprašta greške i stigli sve do Drstva. Na tom putu nijednu ovčicu nismo uznemirili samo smo otkrili da pojedini članovi mogu preuzeti pastirske uloge. 
, Rudićeva gitara i pisma začinili su jedan lipi dan. 
