Prošlu nedjelju održan je društveni izlet na Vošac. Kako su se proveli i koje borbe se vode sa samim sobom dok hodaš po Biokovu, simpatično nam je opisala Vedrana.
Osvanula je nedjelja i konačno TAJ izlet gdje pomičem granicu. Okupljanje u jutarnjim satima s već poznatim licima i nekoliko novih. Kavica, vesela priča, ugodno društvo. Krećemo… Vošac čeka. Na parkingu vodička Ana ugodnim glasom predstavlja njega i pogledi su prema vrhu. Iskreno, nekako izbjegavam suočiti se s njim. Laganim korakom krećemo, u glavi mi se vrte razne misli, Slavonka u planinama. Korak po korak, kamen po kamen. Uspon je ugodan, uživam, razmišljam o sjedenju u travi/na kamenu kad stignemo na vrh, o pivu koje strpljivo čeka cilj.
Dio ekipe (kondicijski bolji) lagano se odvaja naprijed, ne brinem. Držim svoj tempo, izmjenjuju se uspon i ravni. Odlično, taman!
Kako nestaje ravni, tako sve prelazi u uzbrdo.
Prvi znakovi krize, meni već poznati od prije, polako se javljaju. Ne marim, izdržim nju i nebo je granica. Al što koračam dalje, kriza je sve veća, proći će…
Sad sam već debelo zalijepljena za „metlu“, ostatak ekipe se ni ne čuje. Uhhh, sunce je jako, žedna sam, koraci su sve teži.
Dok je meni sve jasnije da ovo nije „moja“ kriza, Ivana mijenja Žaklinu i postaje moj „dobri duh“ putovanja. Pojedi zalogaj, popij gutljaj, uhvati lagani tempo, pokušaj se ne zaustavljati često, riječi kojima mi daje savjete za izdržati. Tada već i mome psu postaje jasno da ovo neće brzo završiti.
Kako grabim nove metre uspona, tako se u meni smanjuje želja za vrhom, više ne maštam o kamenu/travi, pivo mi samo stvara težinu, ne pomiču mi se više ni granice. U mislima samo zašto o zašto ja kao sav normalan svijet ne šetam uz more.
Ivana me pokušava motivirati svojim iskustvima, pokazuje dom na vrhu, sve je bliže. Meni više nije do planinarenja uopće, ikada više. Prestajem odmah sad, umor, košmar, nemoć su trajali i trajali. Ljuta sam na Biokovo, kako može biti toliko strmo, ljuta sam na Ivanu, što sad tu hoda sa mnom, želim biti sama, želim ne biti ovdje! Napokon, ukazuje se greben i ravan. Moje olakšanje traje kratko, ponovno uzbrdo. Ivana kaže još 15 min.
Zaista stižem na vrh! Riječi „Mrzim Biokovo!“ se u sekundi pretvaraju u zaljubila sam se u planinu.
Ljutnju, umor, nemoć zamjenjuje sreća, ushit i onaj osjećaj ispunjenosti i smisla. Hoću se vratiti u planinu? Naravno. Je li vrijedilo svake muke? Je. Planine su moje sretno mjesto.
Silazak prolazi u smijehu, prepričavanju dojmova i obećanju da se vidimo opet.
