Napokon nedilja! Ruksak spreman od sinoć. Rana je ura, ali triba doć do Gornjeg Karina i kanjona Bijele rijeke.
Pri toga valja popit jednu putničku kavu, pojist Marijanine trogirske rafiole i krenit. Naša vodička Žaklina od milja zvana Žaki, uspila je nemoguće! Kasnimo s polaskom samo 3 minute.
Vrime je aman taman, poluoblačno, al za kratke rukave. Nakon šta smo došli na misto polaska ture, oma smo se za sriću i blagoslov okripili Damirovin domaćin napitkom.
U koloni, laganim korakom krećemo prema krškoj rijeci Bijeloj koja izvire u špilji na 180 m nadmorske visine, a završava u Karinu gdje utječe u Karinsko more. Puna je brzaca i slapova. Poseban je gušt šetat i gledat tu lipotu dok slušaš šum i brbljavost vode dok teče priko stina i čini slapove i brzace.
Liti rijeka presuši i tad se vidi njeno bilo korito nastalo uslid nataloženog vapnenca. Otud joj i ime. Staza na nekim dijelovima vodi ispod visokih kanjonskih stina na kojima smo sreli grupu penjača. Neki kažu da se u tim stinama gnizde orlovi i druge ptice. Mi ih nismo vidili. Ali smo gledali našeg najmlađeg člana Josipa kako hrabro drži korak s nama.
Nakon ugodne šetnje naša vodička nam je priuštila zasluženi odmor kraj male špilje u hladu divje smokve. Prije obida u Benkovcu, svratili smo do izvora rijeke Karešnice, oladit pive, dogovorit sljedeću turu, išćakulat šta još nismo i zahvalit se na svemu Majci prirodi!
Do idućeg izleta!
Autor: Milena
