Okupljanje u 7 uz nezaobilaznu kavu…ovaj put na Ravne njive, dan je prekrasan, ekipa dobro raspoložena…. U 8 krećemo prema Sitno Gornjem i započinjemo uspon.
Prva stanica Dom Umberto Girometta (morala sam zapamtit jer će biti u ispitu)…stižemo u 9:30…nisam se puno umorila, na vlastito iznenađenje. Bara nas potiče da se odvažimo i krenemo još više…na licima nekih vidim uzbuđenje, a drugih pak strah i premišljanje. I ja sam jedna od tih ustrašenih.
Ipak hrabro krećemo svi na uspon prema Vickovom stupu. Uspon je od starta jako strm, kamenit, težak….treba paziti na svaki korak…vrijeme je prekrasno i ide nam na ruku…svi govore još samo 20 min do vrha…i tako svakih 20 minuta. Naravno, trebalo nam je punoo duže. Emocije izmiješane….od jada, muke i nemoći do ponosa, prkosa, divljena….oko podne stižemo…svima na licu smješak…kratko se zadržavamo…slikamo i krećemo prema Velikom Kablu. E, to je bio pogled…na vrhu Dalmacije…pogled u beskonačnost…
Kroz nekih pola sata stižem i do križa i još ne mogu vjerovati da sam jedna mala ja upravo napravila to što jesam….beskrajno zahvalna svom mužu, Bari i cijeloj ekipi jer su zbilja svi podrška jedno drugom i mlađi i stariji. Stanem na trenutak gore pogledam oko sebe i promislim kako mi je žao što je ovo predzadnji naš izlet kao grupe…
Započinjemo spuštanje koje nije ništa manje zahtjevno od uspona…imam osjećaj da nema kraja oštrim stijenama pod mojim nogama…ali onda se okrenem i vidim Aidu…ženu od 60 godina i njih ostale starije od mene s gorko slatkim izrazom lica …svi umorni, ali opet sretni, jer to je dobar umor..onaj koji liječi…koji otklanja stres….
Oko 15:30 dolazimo na Dom i dogodi se nešto strašno! NI KAVE!!! NI FAŽOLA!!! Šok i nevjerica…zamalo izbijaju neredi…ali s obzirom da smo bili preumorni za obračune nemoćno smo sjeli i odslušali maloga Luku i njegovu simpatičnu pomoćnicu Anamariju u njihovom predavanju iz Prve pomoći….i već gladni i žedni se uputili na zadnju etapu izleta….pogled u zalazak sunca na planini je nešto prekrasno…s tom slikom dolazimo do kraja našeg druženja i sretni, umorni i zadovoljni idemo svojim kućama…bar ja i muž…za ostale ne znam……
Na kraju mi preostaje reći jedno veliko hvala društvu Kozjak, Bari, svim predavačima i metlama i vodičima koji su izdvojili svoje vrime da nam pokažu ljepote planinarenja.
Autor: Ana
