Uvijek predivna Svilaja je oduševila naše školarce, a kod nekih i probudila pjesnički duh.
🖋 Jelena
Nakon ispijene kavice (neki pivice ), krenuli smo osvajati sljedeći vrh, ovaj put nam dobro poznate planine Svilaja.
Kad smo svi sretno stigli na planinarski dom Orlove stine i zdušno podilili spize za napravit sendviče, jer “Bara nije ima ludilo para, al’ ima je ekipu, najjaču na svitu”, krenuli smo put Bata iliti vrha Svilaje.
Na čelu s vodičem Lukom, čak i “merlinke” (cure koje su večer prije bile na koncertu Dina Merlina), pratile su ga u stopu. Doduše, neki su putem imali zanimljiva iskustva s toaletnim papirom, ali nećemo o tome previše.
Prolazeći obroncima Svilaje naučili smo kakve se planinarske oznake postavljaju putem u slučaju sniga. Predsjednik Lemac nas je čuvao da ne zalutamo poput pravoga pastira i usput nas hrabrio da smo toliko dobri planinari da bismo uskoro mogli i na Mount Everest (to uskoro bi moglo potrajati).
Kad smo konačno stigli i skoro iskapili i zadnju kap vode, ostali smo bez daha doslovno, ali i od pogleda koji oduzima dah. S vrha Svilaje pogled se pruža prema Perućkom jezeru, Dinari, Biokovu, Mosoru, Kozjaku… Bacili smo par slika, guštali u prizoru i krenuli natrag put doma di smo nastavili druženje.
🖋 Josipa
U zagoru kroz maglu,
Na Zelovo u avanture
Kontra sili, kontra bure.
Nije bilo bure, već rosa prava
Od vina nas je malo bolila glava.
Početnim plesom i veselom pismom
Uputili smo se tamo di je nama misto.
Zagori u dvore, na Svilaju hitro
I kroz šume jedino je bitno.
Nakon šume do vrha čistina
Orijentira je Bara, naš kamen i stina
Po povratku logično smo stali
Da bi pive drugima dali.
Naše su kod predsjednika u frižideru,
Di se Žuja i Lisac deru.
Pozdrav svim bubamarama na planini,
Uz jednu prigodnu na tvrdoj stini:
“Zagora me rodilaaaa, usrid sivog kamenaa… ”
