Za kraj ove lipe školice, ruksake smo spakirali za Sjeverni Velebit. Osvojit smo morali naš vrh, Veliki Kozjak i opravdat naše ime. Veselim polaskom u Gospiću, otvorili smo boce koje su nas grijale naredna dva dana. Dolaskom u dom Mrkvište, ostavili smo svoje ruksake i zagrijali nogice. Pogled s vrha nas je ostavio bez daha, s jedne strane predivni vrhovi snažnog Velebita, more, s druge krš i prekrasne šume.
Uz par slikica bili smo spremni osvojiti i domaćina koji nam je spremio ukusni fažol. Pjesma uz vatricu i pokojeg gosta, navela je našeg predsjednika da stvori novu sekciju – onu plesnu. Za ulazak u plesnu sekciju svak je trebao otplesati svoj ples, a bio je tu i pokoji korak vrličkog kola. Inspirativni Ferućo zadivio nas je svojim vedrim duhom i uputio nam pokoji savjet (za sve koji ga ne znaju-slijepi čovjek koji je prošao cijelu via Adriaticu i opet nas pronašao na Velebitu). S druge strane, borba za predstavništvo plesne sekcije trajala je do ranih jutarnjih sati.
Ujutro ruksake na ramena i put šume gdje su nas naši vodiči postrojili na strijeljanje za kraj. Šala mala, sami smo si presudili izradom bivka. Odlučili smo da bi ipak bilo bolje da svi doživimo dodjelu diploma, pa smo se spakirali i krenuli. Oproštaj i put na palačinke u Macole označio je kraj ove predivne planinarske bajke.
Autor: Josipa
