Sve je počelo kad se veći dio ekipe koja je dosadašnjih godina zajedno odlazila u Alpe našao za istim stolom na jednoj proslavi. Jedna rečenica je bila dovoljna “… oćemo u Alpe?”.
I tako ide poruka u postojeću Whattsapp grupu od prošlih godina. Datum i odredište smo dogovorili bez puno kompliciranja, ostalo je još tko može ići. Na kraju smo se nas četvero Ante Matić, Brane Jukić, Marijo Špar i ja, uspili organizirat. Ostali dio ekipe se zbog poslovno obiteljskih obaveza, a neki nažalost i zbog zdravstvenog stanja, nisu mogli priključiti.
Plan je bio popeti dva vrha i za to smo predvidili pet dana. Sljedeći korak je bio rezervirati smještaj, a nakon šta je i to uspješno odrađeno mogli smo krenuti u realizaciju.
Prvi je po planu bio Breithorn (4164 mnv) kojeg smo odlučili iskoristit za aklimatizaciju jer je tehnički najjednostavniji četiritisućnjak, iako zbog svoje visine zahtjeva dobru pripremu i fizičku kondiciju. Sam vrh se nalazi na granici Italije i Švicarske, samim time postoje dvije rute za uspon, ona sa Švicarske strane iz Zermatta i s talijanske iz Cervinie koju smo mi odabrali.
Prvi dan subota polazak u 6 sati ujutro, zbog gužvi smo u kamp stigli u kasnim popodnevnim satima. Kako u Cervini nema kampova, odabrali smo Camp Glair koji je udaljen 15km od Cervine. Uredan je i cijena je korektna. Nakon večere koju smo sami pripremili kao pravi kamperi na plinskom roštilju, odradili smo kratak brifing i krenuli na spavanje.
U nedjelju ujutro smo otišli do Cervine gdje je sve krenulo malo ozbiljnije. Kako se iznad Cervine nalazi ledenjak na kojem je najviše skijalište u Europi koje radi i ljeti, to nam je omogućilo da koristimo žičare i dignemo se do platoa Testa Grigia na 3480 metara, koji je i prolazna točka uspona. Kako dio rute za uspon na Breithorn ide po skijaškoj stazi iskoristili smo priliku da taj dio odradimo na turnim skijama… stat na skije u kolovozu je neopisiv osjećaj. I tako smo krenuli, lagano na skije uzbrdo po stazi, sa strane skijaši većinom natjecatelji koji se pripremaju za nadolazeću sezonu, za nas Dalmatince malo nestvaran prizor. Korak po korak stižemo do pod vrh Klein Matterhorn gdje je početak skijaške staze, šta bi značilo da je nama to kraj uspona na skijama. Ostavljamo ih, stavljamo dereze i radimo navezu, jer nas dalje ruta vodi preko ledenjaka koji ima nekoliko manjih pukotina.
Zbog brze promjene visine, korak nam je sve kraći, a disanje sve teže, ali bez većih problema stižemo na vrh. Pogled na okolne vrhove Matterhorn, Mont Blanc, Liscam i lanac Monte Rosa s mnogobrojnim vrhovima, par fotografija i vrijeme je za pokret. Prvi dio silaska smo odradili elegantno i brzo. Dolazimo do skija i skidamo dereze, nakon šta smo namjestili pancerice, skije i vezove, kreće nešto neopisivo, skijanje sa 3800 metara, a još je ljeto i doma je 37°C, toplinski val. Brzo smo doskijali do žičare, spustili se do podnožja i otišli na zasluženu pivu. A nju smo odlučili popiti u restoranu u podnožju Matterhorna koji drži naša zemljakinja iz Šibenika. Prekrasan objekt, pogled na impozantnu stijenu uz društvo ptičica koje bez straha skakuću po stolu i časte se čipsom koje nam je ljubazna gazdarica poslužila uz pivo. Nakon toga spuštamo se u kamp, tuširamo i odlazimo na večeru u jednu od pizzerija. Odlične pizze, a cijena slična kao i kod nas.
Uspon na Breithorn smo odradili, zadovoljni se okrećemo glavnom cilju, Gran Paradisu. Gran Paradiso je najviša planina koja se u cijelosti nalazi na teritoriju Italije. Iako je niži od Breithorna koji smo koristili za aklimatizaciju, Gran Paradiso sa svojih 4061 mnv je teže dostupniji vrh, osim šta je potrebno odraditi ukupnu visinsku razliku uspona od oko 2200 m i dužinu od 10 km, isto tako se treba i vratiti istom stazom nazad. Zbog toga se uspon izvodi u dva dana, šta smo i napravili.
Treći dan, ponedjeljak plan je bio odlazak autom u podnožje Gran Paradisa i uspon do doma Vittorio Emanuele II . Nigdi nam nije priša, naspavali smo se, popili kavu, spakirali stvari i lagano turistički do mjesta Pont koje nam je točka uspona. Tu je ujedno i kamp koji ćemo koristiti sljedeći dan kada se spustimo. Do doma su na tribala dva ipo sata, taman smo stigli na večeru koja je bila iznenađujuće dobra, osim šta je za desert jedna od opcija bila “cheese”, misleći da će dobiti kolač od sira, kolege su ostale iznenađene kad su im servirali dva komada sira, malo smijeha ne škodi. Nakon šta smo podmirili troškove, cijena s popustom za nas članove GSS-a, večera , noćenje i doručak za 50 € vrlo korektno, a i pivo 0.66 dl za 5 € na visini od 2700 m, super. Idemo u pristojnu uru leći, jer se sutra triba rano dignit.
Utorak, ustajemo nešto prije 5 sati i nakon doručka krećemo. Vanka je još mrak, nebo je čisto i nije hladno, imamo idealne uvjete. Prvi dio vodi preko kamenjara, preko morene i kamenih blokova, gdje je ponekad trebalo koristiti ruke za svladavanje pojedinih detalja na kojima su i postavljena užeta sa čvorovima, bez problema stižemo do ledenjaka. Dok skidamo ruksake Brane nam priča kako je prije desetak godina ledenjak bio mnogo veći, to drastično smanjenje ledenjaka, a i temperatura koju smo imali na oba uspona su nam još jednom dali do znanja da se događa nešto šta nije baš dobro. Za savladat završni dio potrebni su cepin, dereze i navez.
Dok smo pripremali uže prišao nam jedan momak koji je krenuo sam na uspon i zamolija može li nas pratit kako bi se osjećao sigurnije, ako mu se dogodi nešto da priskočimo u pomoć. Odmah smo se složili da je najpametnije stavit ga u navezu s nama, iako nikad nije bio u navezi, a i samim saznanjem da smo svo četvero gorski spašavatelji, prihvatio je vrlo rado. I tako smo sad nas petero lagano put vrha. Svi smo se osjećali vrlo dobro zbog aklimatizacije od prije dva dana, a kako nam nigdi nije bila žurba imali smo dovoljno vremena za uživanje u svakom trenutku. Kad smo stigli do pred vrh trebalo je odradit još par opasnijih detalja, savladat manji vertikalnim uspon iznad pukotine i prijeći preko hrbati gdje se bilo potrebno i dodatno osigurati. Na vrhu nije bila velika gužva tako da smo imali vremena da uživamo i ovjekovječimo taj trenutak.
Ostalo nam je još sigurno se spustiti do doma pa dalje u podnožje do kampa. Stigli smo do doma teških nogu i ispunjena srca. Naš, sad već prijatelj, inače Španjolac Manuel, još s ruksakom na leđima se zatrčao do šanka i donio pet piva da zajedno nazdravimo i da nam se nekako zahvali šta smo ga prihvatili. Nakon pauze spustili smo se do auta, postavili šatore, otuširali se, večerali i sjeli na jedno piće s pogledom na okolne vrhove za bolje snove.
Peti dan je bio za pakiranje, kavu i povratak kući. Nakon pauza i lutanja po centrima, kako bi kupili poklone za obitelji koji su nas podržali u cijeloj ovoj akciji, stigli smo u Lijepu našu. Jedino šta nam je još bilo potrebno je dobra domaća okrepa, odabrali smo provjereni restoran sa popularnim jelovnikom. Kući smo stigli u kasnim večernjim satima, umorni, ali puni dojmova.
