Planirali smo odvesti nove školarce na nama već drugi tradicionalni uspon na Troglav u želji da im dočaramo zašto su nama ta planina, sklonište i vrh zauzeli posebno mjesto u srcima. Od tada je sve krenilo. Prvi zajednički dvodnevni izlet gdje se skupila ekipa poznanika i od tada nastavila svoje planinarske avanture. Međutim, kao i u svakodnevnom životu, ništa ne možeš unaprijed isplanirati. Dan za danom ekipe je bilo sve manje, no nismo se dali smesti. Na izletu nam se pridružila ekipa iz HPD Zolj Vrlika koja nas je iznenadila s veprićem.
Uz to što su nam ruksaci već bili pretrpani spizom, pićem i opremom, trebalo je i tog vepra zajedničkim snagama dovući do Puma. Tijekom ture glavno pitanje metli je bilo: ”Je li kapula na broju?”. Virujte mi, samo sam zamišljala u glavi kako ću pri dolasku na Pume svakoga počastiti jednom kapulom. Na Pumama nas je dočekala ekipa iz HGSS-a koja je imala radnu akciju pripremanja drva i postavljanja novog stakla na prozoru. Nakon radne akcije i kratkog druženja, pozdravio nas je i Perka koji se zbog neogodivih obaveza vratio s ekipom GSS-a. U međuvremenu, Vrličani su se dali u spremanje divljači (ipak s kapulom, neće nam spiza patit, a osveta će biti kada se najmanje budu nadali), a ostatak ekipe je išao do Velike Duvjakuše i spomenika Pume. Dinara nas je počastila savršenim pogledom na svoja prostranstva. Ekipa iz Šibenika i Zadra (HPD Paklenica) nam se pridružila u skloništu, pa smo nakon upoznavanja zajedno sjeli večerati ukusnu divljač što su nam Hrvoje i Cucy pripremili. Još jednom momci, hvala vam na tome. Moram još spomenit naše dvi Dračarke koje su zbog poslova kasnije krenile i došle za svega tri sata (došle bi i ranije da jedna nije bila, zamisli to, žedna).
Večer se nastavila zajedničkim druženjem, plesom i pjevanjem uz rock ‘n’ roll. Kad smo kod pjevanja, počela je i prva sezona natjecanja u “The Mojs-u”. Ujutro smo se probudili uz zvuke “Vjetra s Dinare” i maglu. Nakon marende, dio ekipe je odlučio ostati, a ostatak se uputio prema Troglavu. Nećkali smo se zbog hladnoće i magle (kakav je to uspon bez pogleda), ali ima čari i u takvom usponu. Dinara nas je još jednom iznenadila i omogućila nam da se popnemo bez korištenja opreme. U jednom trenutku se našalila s nama, otvorila nam vidike, ponadali smo se pogledu no ipak ga je odlučila zadržati za sebe. Poseban je to doživljaj. U povratku na sklonište, ekipa nas je dočekala s toplom juhom koja nas je vratila u život. Nakon pospremanja skloništa, koje smo ostavili onako kako smo ga zatekli, sa smećem u rukama i na ruksacima, uputili smo se natrag bogatiji za još jedan predivan izlet.
Izlet smo završili na tradicionalnoj stanici u Vrlici, gdje smo nazdravili izletu i budućim zajedničkim planovima. Za kraj, zahvalila bi se cijeloj ekipi na odličnom izletu i pohvalila nove članove koji su prošli vatreno krštenje (nadam se da nam nećete uteć). Do sljedećeg puta, vaša metla, veprić, kapulica…❤️
