Camino de Santiago ili Put sv. Jakova je hodočašće koje traje od 10. stoljeća i vodi do Santiaga de Compostele, grada u kojem se vjeruje da je pokopan apostol sv. Jakov. Postoji više različitih staza kojim se može doći do Santiaga a najpopularnija, ujedno i ona koju sam odabrao, je ona koja kreće iz francuskog sela Saint Jean Pied de Port. Dužina tog puta je oko 780 km i u prosjeku je potrebno mjesec dana da ga se prijeđe.
Ja sam svoju avanturu krenuo 21. srpnja. U 26 dana sam prosječno hodao 30 km dnevno i uspješno završio put 15. kolovoza. Na početku se odlazi u tzv. hodočasnički ured (Pilgrims office) gdje se ostavljaju podaci i dobiva Credencial – hodočasnička iskaznica u koju se svaki dan moraju skupljati pečati kao dokaz o šetnji i položaju. Po dolasku u Santiago dobiva se Compostela – potvrda da je put uspješno prijeđen. Compostela se izdaje na latinskom jeziku i uz nju se može dobiti i potvrda o prijeđenoj udaljenosti.
Staza, iako mi se na prvu činila teška, nije zahtjevna. Postoje tri planine koje se trebaju prijeći sa visinskim razlikama većim od 800 m, ostali dani se hodaju većinom po ravnici ili visinskim razlikama između 200 – 300 metara. Meni osobno je najveći problem bila vrućina koja je u ovom dijelu godine bila neizbježna, tako da sam ustajao rano i već u 6 sati bio na putu da bih do 2 popodne bio u idućem smještaju.
Krajolik je raznolik, od planina i brda, polja kukuruza i pšenice u visoravni u središnjem dijelu Camina, tzv. Meseti, sela i gradova. Staza većinom prolazi dalje od ceste, te na mnogim dijelovima postoje alternativni pravci kako bi se došlo do određenih znamenitosti do kojih glavni put ne vodi. Put prolazi kroz pet većih španjolskih gradova – Pamplona, Logrono, Burgos, Leon i Santiago te mnoštvo sela od kojih su neki nastali zbog samog puta i hodočasnika. Udaljenost između sela je najčešće par kilometara i u svakom selu postoji smještaj (albergue) u obliku hostela, restoran i pitka voda. Zanimljivo je da je cijeli put označen žutim strelicama, što je uz jakobovu kapicu jedan od glavnih simbola Camina. Markacija je odlična, na svakom manjem raskrižju postoji strelica ili kamen koji označava smjer kretanja, tako da se stvarno teško izgubiti.
Noći se u albergueima – hostelima za hodočasnike, kojih ima svugdje. Smještaj je dosta jeftin i pruža sve osnovno što treba nakon dugog dana pješačenja – pivo, pivo i krevet. Tu sam upoznao mnogo ljudi i uz samu šetnju, druženja u hostelima su mi bila najbolji dio Camina. Što se tiče opreme ovdje je vrijedilo – manje je više, što je bilo teško prihvatiti pri pakiranju za put od mjesec dana, ali uspio sam ograničiti težinu torbe s puno vode na 10 kg. U početku sam imao problem sa desnim zglobom i lijevim koljenom te žuljevima. Problemi sa zglobovima su nestali kada sam smanjio dužinu dnevne šetnje, a i žuljevi su se postepeno povukli.
Ljudi dolaze na Camino iz različitih razloga – duhovnih, spiritualnih, avantura ili turizam. Osobno, doživio sam sve od toga, upoznao jako puno dobrih ljudi iz svih krajeva svijeta i ovo ću iskustvo pamtiti za cijeli život, a ako bude prilike i ponoviti ga.
